Parvoviroza pasa
Parvoviroza pasa je virusno oboljenje pasa, visokokontagiozna zaraza koja najčešće pogadja mlade pse. Bolest se manifestuje povraćanjem, profuznim hemoragičnim prolivom ili miokarditisom mlade neonatalne štenadi. Oboljenje dovodi do teške dehidracije i ako se na vrijeme ne počne sa liječenjem takvi psi uginjavaju veoma brzo.
Etilogija
Uzročnik je mali DNK virus (canine parvovirus 2, CPV 2) iz porodice Parvoviridae i roda Parvovirus. Virus je anigenski srodan sa virusom koji izaziva mačiju panleukopeniju, oboljenje je takođe poznato pod nazivom „mačija kuga „ mada nema veze sa mačkama i nije zajedničko za pse i mačke.
Virus je veoma stabilan u spoljašnjoj sredini, može da preživi 3-6 mjesci na mjestu gdje je boravila zaražena životinja. Dobro podnosi visoke temperature, promjenu pH sredine, odporan je na mnoge dezinficijense.
Epizootiologija
Virus je prvi put kod nas izolovan 1980 godine, javlja se u cijelom svijetu. Makroskopske i mikroskopske promjene kod parvoviroze su iste kao i kod panleukopenije mačaka.
Pored pasa od parvoviroze mogu da obole divlji kanidi (vuk i lisica). Izvor zaraze su oboljele životinje. Virus može da se izlučuje fecesom iako nema simptoma bolesti. Virus se takođe izlučuje mokraćom, pljuvačkom i povraćenim sadržajem iz želuca. Zdravi psi se zaraze direktnim kontaktom sa oboljelom životinjom jer je bolest veoma kontagiozna, a takođe se mogu zaraziti i indirektnim kontaktom,preko odjeće, obuće i opreme. Psi koji su oboljeli od parvoviroze su veoma zarazni pa ih treba odvojeno držati od zdravih pasa, naročito od mlađih i nevakcinisanih pasa. Ljudi koji dolaze u dodir sa oboljelim psima kao i veterinari koji liječe oboljele pse treba da izvrše sve preventivne mjere prije nego što dođu u kontakt sa zdravim psima. Uzročnik se u organizam unosi ingestijom i feko-oralni put je glavni put prenosa infekcije. Klinički se bolest najčešće javlja kod pasa mlađih od godinu dana ali mogu oboljeti sve kategorije. Kod pasa starijih od 10 mjeseci morbiditet je minimalan. Kod mlade štenadi može iznositi i preko 80%, a u nekim slučajevima može doći do uginuća čitavog legla.Ukoliko se ne preduzme lijčenje bolest često završi uginućem. Uginuća se mogu javiti i nakon godinu dana posle preležanog miokardiopatičnog oblika bolesti zbog tkz. “idiopatske srčane dilatacije“. Danas je zahvaljujući vakcinaciji smrtnost značajno smanjena.
Patogeneza
Nakon ulaska u organizam virus se umnožava u limfnom tkivu i limfnim čvorovima, a nakon 24 časa ulazi u krvotok i dolazi do viremije koja traje 3 do 5 dana. Virus ima afinitet ( tropizam ) prema ćelijama koje se ubrzano dijele tako da virus napada timus, koštanu srž i druga limfatična tkiva , crijevne kripte i dr.tkiva .Virus ima imunosupresivni efekat. Zbog dejstva virusa na epitelne ćelije crevnih kripti dolazi do njihove atrofije i nekroze. Replikacija virusa u crevnim kriptama počinje treći dan od infekcije i virus se može već treći dan izlučivati preko fecesa, a najveća količina virusa se izlučuje za vreme kliničkih simptoma bolesti dok je nakon 10 do 14 dana od infekcije virus teško detektovati u izmetu ili ga uopšte nema. Što viremija duže traje patološke promene u crevima su izraženije. Zbog imunosupresivnog dejstva virusa nastaju sekundarne bakterijske infekcije koje mogu dovesti do endotoksemije sa endotoksičnim šokom. Kod neonatalne štenadi virus se takođe razmnožava u tkivima u kojima se odvija brzo deljenje ćelija ( srce, jetra, bubrezi, krvni sudovi, koštana srž, creva, pluća itd. ), a kao posljedica toga nastaje miokarditis koji može završiti naglim uginućem životinje. Uginuća kao posjledica dejstva virusa na miokard mogu se javiti i nakon nekoliko mjeseci zbog poremećaja provođenja impulsa usljed prisustva miokardijalnih ožiljaka na srcu.
Klinička slika
Inkubacija ove bolesti kod pasa je 3 do 8 dana. Životinje se mogu inficirati, a da nemaju kliničke znakove ove bolesti. Klinička slika bolesti zavisi od količine virusa koji se unese u organizam, od starosti životinje, stresa, razvoja sekundarnih bakterijskih infekcija itd. Kod pasa klinička slika može da varira od blage infekcije koja se manifestuje pojavom proliva pa do perakutnog toka koji završi uginućem za 24 časa. Ako primjetite da vaš pas u toku celog dana uporno i jako povraća – velika je vjerovatnoća da je zaražen parvo virusom. Zaraženi pas u početku povraća hranu koju je jeo, a zatim povraća tečnost koja može da bude penasta, žuta, žutozelena ili bjeličasta. Ponekad u povraćenom sadržaju mogu da se vide i primjese krvi. Pas postaje izrazito slab i bezvoljan i ne pokazuje nikakav apetit. Najčešće želi da uzima tečnost i to prvenstveno vodu, ali čim popije vodu povrati je. Pas je izrazito depresivan, zavlači se na tamna, skrivena mesta, slabo ili nikako ne reaguje na pozive vlasnika. Sledeći simptom ove bolesti kod pasa koji se pojavljuje, obično sledećeg dana, a ponekad i istovremeno sa povraćanjem je obilan proliv.
Miokarditis se javlja kod štenaca starosti od 4 do 8 sedmica i uzrokuje promjene na srčanom mišiću. Štenci, na žalost, znaju uginuti u roku 24 sata bez ikakve najave.
Dijagnoza
Dijagnozu parvoviroze postavljamo na osnovu kliničke slike, te dokazom uzročnika u krv ( brzi snap testovi).
Diferencijalna dijagnoza
Slične simptome bolesti može pokazati infekcija izazvana rota i corona virusima ali ovi virusi izazivaju infekcije sa blažim tokom i nisu kontagiozni. Diferencijalno dijagnostički treba isključiti i gastroenteritise izazvane bakterijama, parazitima, trovanjem kao i alimentarne gastroenteritise.
Terapija
Terapija je simptomatska, a u stadijumu viremije se može dati hiperimuni serum. Zbog brze i jake dehidracije organizma do koje dolazi usled povraćanja i proliva, neophodno je što pre nadoknaditi izgubljenu tečnost i elektrolite. Ako je pas blago dehidriran i ne povraća može se vršiti oralna rehidracija, dok je u težim slučajevima potrebna intravenska nadoknada tečnosti. Daju se i vitamini naročito B kompleksa. Ukoliko životinja često povraća daju se antiemetici. Peroralno se mogu dati probiotici i medicinski ugalj. Na osnovu iskustva veterinar će odlučiti da li treba dati antibiotike. U težim slučajevima bolesti ( krvavi izmet, povišena temperatura, veći gubitak epitela crijeva ) potrebno je dati antibiotike da ne bi došlo do bakterijemije i septikemije. Tokom bolesti i nekoliko dana nakon prestanka bolesti potrebno je voditi računa o ishrani koja treba da bude blaga i sa dosta tečnosti ( topla i slana supa sa malo mesa i dr.). Ako životinja povraća nakon hranjenja, hranu treba ukinuti naredna 24 časa. Ukoliko se životinja ne liječi može uginuti za 48 do 72 časa, a nekada i za kraće vrijeme. U većini slučajeva psi koji prežive 2 do 3 dana bolesti neće uginuti.
Profilaksa
Što se tiče profilakse ovog oboljenja - ona podrazumjeva redovno sprovođenje higijene i dehelmintizaciju, a imunoprofilaksa predstavlja najbolju zaštitu od parvoviroze. Program vakcinacije može podrazumevati i vakcinaciju gravidne kuje gdje se u organizmu kuje – majke stvori visok titar antitela i potom dijaplacentarno i kolostralno prenosi na štenad. Taj dijaplacetarni i kolostralni imunitet opada tokom vremena, pa se preporučuje vakcinacija štenadi u periodu od 6 - 8 nedelje života. Nakon toga obnavljati imunitet svake godine redovnom vakcinacijom.
Kada i koliko često čistiti pse i mačke od parazita?
Čišćenje pasa i mačaka ili kako se stručno kaže dehelmintizacija je veoma važan postupak jer na taj način ne samo da štitimo zdravlje životinja već i zdravlje čovjeka. Neki od parazita mogu da ugroze zdravlje čovjeka, takav je npr. ehinokok ( Echinococcus granulosus ) . Posebno su mlade životinje osjetljive na infestaciju parazitima. Prvo čišcenje štenadi i mačića je potrebno uraditi sa 20 dana, a postupak ponoviti nakon 40-og dana života tj. par dana pred vakcinaciju.
Na tržištu se nalazi veći broj preparata u tabletama, a postoje i paste koje se mogu koristiti kod mladunaca zbog praktičnosti aplikacije sredstva. Preparati djeluju samo na adulte (odrasle oblike parazita) koji se nalaze u crijevima. Iz tog razloga je potrebno ponoviti postupak da uništimo i one parazite koji će se tek razviti tj. larve.
Prilikom dehelmintizacije potrebno je tretirati i majku. Kuja često jede izmet mladunčadi i na taj način parazite unosi u organizam.
Koliko često vršiti dehelmintizaciju?
Ako su djeca u kontaktu sa životinjama preporucljivo je što česće ponavljati postupak. Djeca stavljaju ruke u usta i generalno su nepažljivija. Otuda i vuče priča o psećoj ili mačijoj dlaci koja je „otrovna“. Radi se samo o larvama parazita koje mogu da zaostanu na krznu životinja i putem dlake da budu unesena u organizam čovjeka. Sve su to razlozi za redovnu dehelmintizaciju.
Preporucljivo je očistiti ljubimca svakih mjesec dana do 6 mjeseci života, nakon toga ponavljati postupak na tri mjeseca. Većina sredstava koji se koriste za čišćenje parazita se ne preporučuju u graviditetu, zbog mogućeg štetnog dejstva na plod. Majku je najbolje ocistiti pred paraenje i 20 dana nakon okota zajedno sa mladuncima. Takodje, preporuka je da dehelmintizaciju prati vakcinacija, tj da očišcenje životinje tek onda budu vakcinisane.
Vlasnici se cesto zavaravaju misleći da životinja nije zaražena ako u izmetu ne vide parazite. Paraziti mogu da naseljavaju crijeva životinje bez vidljivih simptoma i odsustva u izmetu. Dehelmintizacija je dakle postupak koji prvo treba da uradite kod vašeg ljubimca i da te bude redovna navika.