Niske temperature i snijeg u zimskom periodu ne bi trebalo da spriječi redovno izvođenje kućnih ljubimaca u uobičajene svakodnevne šetnje. Kućni ljubimci, baš kao i ljudi, moraju da se prilagode zimskim uslovima i temperaturama.

Zima sa sobom nosi razne izazove, snijeg, led, niske temperature, visoku vlažnost i mokre staze. Iz tog razloga su i iskustva vlasnika različita. Većina pasa obožava snijeg i raduje se svakom kontaktu, ali postoje i slučajevi kada pas na sve moguće načine pokušava izbjeći izlazak u toku zime. Takođe, različite rase pasa različito podnose hladnoću. Tako npr. psi sa dužom dlakom, retriveri, haski, malamut, ovčarski psi itd. odlično podnose za razliku od dobermana, njemačog boksera i sl. koji teže podnose negativne temperature.

Na žalost, nerijetke su tegobe i problemi izazvani gore opisanim zimskim uslovima. Kako bismo vam približili ovaj problem, pokušajte se sjetiti šta šetnja u toku zime učini našoj obući. Zato, najčešći problem koji se javlja, usljed šetnje psa po snijegu, jesu, upravo, problemi sa šapicama i jastučićima.

Šape su složene građe i jako osjetljive, a pri tom su još i najizloženije uticaju spoljne sredine.

Evo par savjeta kako da spriječite negativan uticaj zime na vašeg ljubimca i svakodnevnom njegom prevenirate nastanak oštećenja i oboljenja.

Prije samog izlaska poželjno je na šapice nanijeti preparat koji će formirati zaštitni sloj i smanjiti izloženost šapice snijegu, ledu i sl. Preparat se nanosi dok ste još u zatvorenoj prostoriji i potrebno je dati vremena preparatu da djeluje, i to nekih 10min. Preparate na bazi propolisa mozete pronaci u pet shopovima.

Kod prve jutarnje šetnje, izlazak napolje predstavlja šok za ljubimca, zbog ogromne temperaturne razlike između stambenog prostora i vanjske temperature. U ovim situacijama potrebno je zastati u stubištu par minuta kako bi se organizam psa prilagodio na nižu temperaturu.

Takođe, preporučuje se šetnja psa na povodcu na ledu, kako bi se mogućnost povreda lokomotornog sistema smanjila na minimum.

Poželjno je, u toku dugih šetnji, korištenje „cipelica“ za pse, tj. navlaka. Jasno je da će većina pasa teško prihvatiti, na prvu, nošenje ovih „pomagala“ ali njihova uloga je zaštitnička i od izuzetnog značaja za prevenciju povreda šapica. Kako bi se pas što lakše privikao na nošenje navlaka, pokušajte ih staviti psu par puta u toku dana u stanu, da se pas navikne na njih. Obratite pažnju i na veličinu i model prilikom kupovine navlaka, jer ljubimac treba da se osjeća udobno u njima i da ima pravilno gaženje u toku kretanja.

Nakon šetnje, obavezno je pranje šapica, i to umjereno hladnom vodom. Na taj način ćete otkloniti nečistoće koje zaostanu među prstima ljubimca. Ovo je naročito izraženo u toku zime, zbog vlažnih ulica ili pak komadića leda koji ostanu na šapi i mogu povrijediti kožu ili izazvati upalni proces. Šapice se peru umjereno hladnom vodom iz razloga što topla voda širi pore jastučića i na taj način omogućava da so i druge nečistoce zalaze još dublje. Šapice poslije pranja obavezno posušiti, jer vlažna sredina pogoduje razvoju gljivica.

Trihineloza

Trihineloza je zajedničko oboljenje ljudi i životinja (zoonoza)

Spominje se u zapisima starim nekoliko vijekova. Najstarije otkriće trihinele datira jos od 1200 godina prije Hrista. Godine 1974. u međurebarnoj muskulaturi egipatske mumije utvrđeno je prisustvo trihinele. Po nekim teorijama, Muhamed, koji se smatra utemiteljem islama, zabranio je upotrebu svinjskog mesa, izmedju ostalog, i zbog trihinele, ali i zbog drugih parazita kod svinja (bobičavo meso).

Trihinela je, dakle, kosmopolitska zoonoza, prvenstveno raširena po zemljama gdje postoje običaji upotrebe mesa koje nije termički obrađeno (usoljeno, sušeno, dimljeno itd.), što znači da kobasičarski proizvodi predstavljaju veliku opasnost. Naročito se javlja u zemljama istočne Evrope, Rusiji i Sjevernoj Americi.

U našoj zemlji, oboljenje se najčešće javlja tokom zimskih mjeseci, nakon klanja svinja. Od ove epizootije, u našim predjelima, najčešće oboljevaju domaće i divlje svinje, pacovi, psi, lisice, vidre i kune, a u hladnijim oblastima foke, polarne lisice i medvjedi. Svinja se zarazi proždirući inficirane pacove ili hraneći se otpacima zaraženog svinjskog mesa.

Uzročnik

Uzročnik trihineloze je Trichinella spiralis, parazit valjkastog oblika.

Odrasla ženka je duga oko 3-4 mm, a mužjak 1,5 mm. Ženka je viviparna (rađa larve). Kompletan razvoj trihinela od infektivne larve se odvija u istom domaćinu. Razvojni ciklus se odvija u tri faze:

1. Crijevna faza-period od unosa infektivne larve u digestivni trakt do razvoja odraslih oblika, zatim izlijeganja novih larvi i prodora larvi u cirkulaciju.

2. Migratorna faza-put larvi iz digestivnog trakta do poprečno-prugaste muskulature.

3. Mišićna faza-karakteriše stvaranje kapsule oko larvi u ćelijama poprečno prugaste muskulature .

Način prenošenja

Za nas je najinteresantniji način prenošenja na relaciji pacov-svinja-čovjek.

Interesantno je da uvijek kada postoji infekcija svinja u određenoj populaciji imamo paralelno infekciju pacova. Pacov se smatra jednim od rezervoara infekcije. Često se dešava da nestručno urađena deratizacija bude okidač za pojavu trihineloze.

Trihineloza kod ljudi

Čovjek se zarazi konzumiranjem zaraženog mesa, najčešće domaćih svinja. Inkubacija (period od inficiranja do pojave simptoma bolesti) kod trihinele spiralis iznosi najčešće 6-15 dana, a najviše 42 dana. Nakon inkubacije dolazi do ispoljavanja kliničke slike u kojoj dominira groznica, otok i mijalgija (bol u mišićima). Crijevna faza protiče najčešće bez kliničkih simptoma, ali može da se ispolji enteritisom, koji se javlja u prvoj sedmici zaražavanja. Najčešći simptomi su mučnina, povraćanje, abdominalni bolovi, dijareja koja je nekad obimnija, pa može da dovede do dehidratacije. Groznica se manifestuje povećanjem tjelesne temperature do 40°C koja traje tri nedelje, praćena glavoboljom. Otok lica se javlja vrlo često sa konjuktivitisom „bolest žabljeg lica“. Mijalgija je praćena otokom mišića, koji izaziva funkcionalne smetnje u vidu smanjene snage i pojavom grčeva. U teoriji, osoba koja ima više od 1000 larvi po gramu mišićnog tkiva se smatra čak i životno ugroženom i prognoza je veoma neizvjesna.

Dijagnostika trihinele

Trihinela se može detektovati putem:

1.Premortalne metode - za života životinje ( ELISA, western blot, biopsija)

2.Postmortalne metode - nakon klanja i uginuća

                             - kompresiona metoda

                            - metoda vještačke digestije      

Uzimanje uzoraka za postmortalne metode

Uzorci za trihineloskopski pregled uzimaju se sa trupa zaklane životinje, odmah po vađenju unutrašnjih organa. Po pravilu je najbolje uzeti korijen dijafragme Crura diaphragmatis, kojim se ona hvata za kičmeni stub tj. gdje mišićni dio prelazi u tetivni ( tzv. primarna predilekciona mjesta). Poželjno je uzeti uzorak sa obe polutke.

U slučaju pozitivnog nalaza, trihinelozno meso se mora učiniti neškodljivim tj. na odgovarajući način spaliti i zakopati, a sve u skladu sa važećim pravilnicima.