Vladimir Ilić
Trihineloza
Trihineloza
Trihineloza je zajedničko oboljenje ljudi i životinja (zoonoza)
Spominje se u zapisima starim nekoliko vijekova. Najstarije otkriće trihinele datira jos od 1200 godina prije Hrista. Godine 1974. u međurebarnoj muskulaturi egipatske mumije utvrđeno je prisustvo trihinele. Po nekim teorijama, Muhamed, koji se smatra utemiteljem islama, zabranio je upotrebu svinjskog mesa, izmedju ostalog, i zbog trihinele, ali i zbog drugih parazita kod svinja (bobičavo meso).
Trihinela je, dakle, kosmopolitska zoonoza, prvenstveno raširena po zemljama gdje postoje običaji upotrebe mesa koje nije termički obrađeno (usoljeno, sušeno, dimljeno itd.), što znači da kobasičarski proizvodi predstavljaju veliku opasnost. Naročito se javlja u zemljama istočne Evrope, Rusiji i Sjevernoj Americi.
U našoj zemlji, oboljenje se najčešće javlja tokom zimskih mjeseci, nakon klanja svinja. Od ove epizootije, u našim predjelima, najčešće oboljevaju domaće i divlje svinje, pacovi, psi, lisice, vidre i kune, a u hladnijim oblastima foke, polarne lisice i medvjedi. Svinja se zarazi proždirući inficirane pacove ili hraneći se otpacima zaraženog svinjskog mesa.
Uzročnik
Uzročnik trihineloze je Trichinella spiralis, parazit valjkastog oblika.
Odrasla ženka je duga oko 3-4 mm, a mužjak 1,5 mm. Ženka je viviparna (rađa larve). Kompletan razvoj trihinela od infektivne larve se odvija u istom domaćinu. Razvojni ciklus se odvija u tri faze:
1. Crijevna faza-period od unosa infektivne larve u digestivni trakt do razvoja odraslih oblika, zatim izlijeganja novih larvi i prodora larvi u cirkulaciju.
2. Migratorna faza-put larvi iz digestivnog trakta do poprečno-prugaste muskulature.
3. Mišićna faza-karakteriše stvaranje kapsule oko larvi u ćelijama poprečno prugaste muskulature .
Način prenošenja
Za nas je najinteresantniji način prenošenja na relaciji pacov-svinja-čovjek.
Interesantno je da uvijek kada postoji infekcija svinja u određenoj populaciji imamo paralelno infekciju pacova. Pacov se smatra jednim od rezervoara infekcije. Često se dešava da nestručno urađena deratizacija bude okidač za pojavu trihineloze.
Trihineloza kod ljudi
Čovjek se zarazi konzumiranjem zaraženog mesa, najčešće domaćih svinja. Inkubacija (period od inficiranja do pojave simptoma bolesti) kod trihinele spiralis iznosi najčešće 6-15 dana, a najviše 42 dana. Nakon inkubacije dolazi do ispoljavanja kliničke slike u kojoj dominira groznica, otok i mijalgija (bol u mišićima). Crijevna faza protiče najčešće bez kliničkih simptoma, ali može da se ispolji enteritisom, koji se javlja u prvoj sedmici zaražavanja. Najčešći simptomi su mučnina, povraćanje, abdominalni bolovi, dijareja koja je nekad obimnija, pa može da dovede do dehidratacije. Groznica se manifestuje povećanjem tjelesne temperature do 40°C koja traje tri nedelje, praćena glavoboljom. Otok lica se javlja vrlo često sa konjuktivitisom „bolest žabljeg lica“. Mijalgija je praćena otokom mišića, koji izaziva funkcionalne smetnje u vidu smanjene snage i pojavom grčeva. U teoriji, osoba koja ima više od 1000 larvi po gramu mišićnog tkiva se smatra čak i životno ugroženom i prognoza je veoma neizvjesna.
Dijagnostika trihinele
Trihinela se može detektovati putem:
1.Premortalne metode - za života životinje ( ELISA, western blot, biopsija)
2.Postmortalne metode - nakon klanja i uginuća
- kompresiona metoda
- metoda vještačke digestije
Uzimanje uzoraka za postmortalne metode
Uzorci za trihineloskopski pregled uzimaju se sa trupa zaklane životinje, odmah po vađenju unutrašnjih organa. Po pravilu je najbolje uzeti korijen dijafragme Crura diaphragmatis, kojim se ona hvata za kičmeni stub tj. gdje mišićni dio prelazi u tetivni ( tzv. primarna predilekciona mjesta). Poželjno je uzeti uzorak sa obe polutke.
U slučaju pozitivnog nalaza, trihinelozno meso se mora učiniti neškodljivim tj. na odgovarajući način spaliti i zakopati, a sve u skladu sa važećim pravilnicima.
Problemi sa ušima
Problemi sa ušima kod pasa
Najčešći problem u uhu pasa je upala spoljašnjeg ušnog kanala, tzv. otitis externa. Prostor između spoljašnjeg otvora uha i bubne opne može biti iziritiran infekcijom bakterijama, gljivicama, stranim tjelom (popino prase), alergijskom reakcijom na hranu, te prisustvom parazita. Takođe, tu su i predisponirajući faktori kao što su oblik uha, loša ventilacija ušnog kanala, stenoza ušnog kanala (genetska predispozicija kod rase Chow Chow npr), dlake u ušnom kanalu kod pojedinih rasa itd.
To navodi psa da trese glavom, trlja uhom o pod, češe se, neraspoložen je, bolno reaguje na pokušaj pregleda uha i sl. Neugodan miris, kao i manja ili veća količina gnojnog iscjetka se često nalaze pri detaljnijem pregledu. Kod nekih pasa čest je nalaz piodermije (gnojne bakterijske infekcije kože) u području ispod baze uha, a uzrokovana je intenzivnim češanjem. Hematom uha često nastaje kada iritacija duže traje, u ovom slučaju dolazi do pucanja krvnih sudova između dva lista hrskavice i tamponade prostora. U zavisnosti od uzroka mogu biti zahvaćeni jedno ili oba uha.
Potreban je klinički pregled
Veterinar će otoskopom pregledati uši ljubimca. On takođe može uzeti uzorak sekreta iz uha i pogledati ga pod mikroskopom da bi utvrdio da li je prisutna infekcija ili ušni šugarac. Ako je prisutna infekcija, uzorak bi trebalo poslati u laboratoriju da bi se izolovao uzročnik i da bi se odredilo koje lijekove bi trebalo primjenjivati kako bi tretman bio što efikasniji. Tokom pregleda, može se vidjeti i strano tijelo, kao što je popino prase u ušnom kanalu. Ako su uši psa suviše bolne, možda će biti potrebna sedacija ili anestezija.
Neki kućni ljubimci su skloni problemima sa ušima zbog anatomije, alergije ili stanja kože. Ventilacija uha je loša kod pasa sa spuštenim ušima , što stvara toplu i vlažnu sredinu povoljnu sa razvoj bakterija i gljivica.
Određene rase pasa takođe imaju veću sklonost ka alergijskim reakcijama i problemima sa kožom kao što je seboreja. Ovi problemi sa kožom, takođe utiču i na uši, što može dovesti do čestih upala i hronične infekcije.
Najčešće strano tijelo u ušima pasa je popino prase. Ova trava se može zakačiti za dlaku ljubimca i postepeno ulaziti u kožu, uši, nos ili šape gdje može izazvati ozbiljne probleme. Popino prase u ušima je vrlo iritantno. Ako se ne ukloni na vrijeme, može probiti bubnu opnu.
U ušnom kanalu, kao i na koži normalno se nalaze male količine bakterija i gljivica (saprofitska mikroflora). One su potpuno bezopasne, osim kada se njihov broj previše poveća tj. prenamnoži. Povećanje broja bakterija izaziva iritaciju, upalu, neprijatan miris i iscjedak. Hronična infekcija može dovesti do oštećenja tkiva uha, uključujući i pucanje bubne opne. Ako je bubna opna oštećena, infekcija se može proširiti na srednje ili unutrašnje uho, što može izazvati ozbiljne probleme kao što je krivljene glave na stranu, gubitak ravnoteže i nemogućnost normalnog hoda. Psi sa teškim, visećim ušima poput koker španijela ili jazavičara imaju češće probleme zbog vlage koja se konstantno zadržava u njihovim ušima. Također, shar-pei i chow-chow zbog izgleda uške jedna su od pasmina sa učestalim upalama ušiju. Različite vrste bakterija, kao i gljivica Malassezia pachydermatis, uzročnici su infekcija uha.
Zdravo uho ima dobar obrambeni mehanizam prema tim mikroorganizmima, ali ako dođe do promjena na sluznici i u normalnoj flori usljed alergija, hormona i/ili prekomjerne vlage, bakterije i gljivice počinju se prekomjerno razmnožavati i blokiraju odbranu. Bitno je naglasiti da su te infekcije obično sekundarne i samo njihovo liječenje neće dovesti do trajnog rješenja problema. Ključ izliječenja je, ukoliko je to moguće, pronaći i ukloniti primarni uzrok upale.
Kako i čime liječiti?
Ključ zdravog uha je u održavanju njegove čistoće, što znači da bi bilo dobro provjeravati uši ljubimca barem jednom sedmično. Ako vaš pas puno pliva, ima duge,viseće uške ili je sklon upalama uha, tada je dobro redovno čišćenje uha (1-3 puta sedmično). Pri čišćenju koristite samo sredstva koja vam je veterinar preporučio, jer neka mogu uzrokovati više štete nego koristi. Ne preporucuje se koristiti štapiće za čišćenje uha, jer oni samo još dublje guraju sekret u uho, a može doći i do mehaničkog oštećenja sluznice i bubnjića. Bitno je naglasiti da je mala količina ušnog cerumena normalno prisutna i u zdravom uhu. Takođe, redovno uklanjajte viška dlake koji kod nekih pasmina (pudle,terijeri) zna kompletno zatvoriti ulaz u ušni kanal.
Kad je kanal čist, kreće se s lokalnom terapijom u vidu kapi za uši, koje su većinom kombinacija više lijekova. Bitno je terapiju provoditi prema upustvu veterinara, jer puno puta dođe do poboljšanja već nakon 1-2 dana, ali to ne znači da je došlo do izliječenja . U težim slučajevima koristi se i sistemska terapija antibioticima, po preporuci veterinara uz nalaz antibiograma.
Šta je kastracija, a šta sterilizacija pasa i mačaka?
Sterilizacija ljubimaca u našoj zemlji je i dalje pomalo tabu tema koju prate razne zablude. U mnogim zemljama svijeta ovaj hirurški zahvat je obaveza svakog odgovornog vlasnika, koji vodi računa o zdravlju svog ljubimca. Pojasnićemo koje su prednosti sterilizacije, kada je pravo vrijeme za sterilizaciju, kako ona utiče na zdravlje ljubimca i kako na ovaj način kontrolisati razmnožavanje kako bi se smanjio broj napuštenih životinja.
I sterilizacija i kastracija su u prošlosti bili apsolutno neprihvatljivi, a jos i danas su na glasu kao nehumani postupci. Pojedini vlasnici kućnih ljubimaca imaju dilemu oko dobrobiti ovih postupaka i teško se odlučuju na njih zbog sažaljenja prema životinji, ali i uvriježenog mišljenja da na ovaj način životinja pati jer joj je uskraćena prirodna potreba za reprodukcijom. Istina je da sterilizacija i kastracija ograničavaju polni nagon životinje.
Ali ovi postupci sa sobom nose i brojne zdravstvene prednosti, pozitivne promjene u ponašanju životinja, ali i rješavaju vrlo važno pitanje nekontrolisane reprodukcije, čija je posljedica nedopustivo veliki broj napuštenih životinja.
Zašto odgovorno vlasništvo podazumijeva sterilizaciju ljubimca?
Svaki vlasnik koji ne planira da pari svog ljubimca i nema odgajivačnicu treba da ga steriliše. Kontrolisano razmnožavanje igra ključnu ulogu u broju napuštenih pasa i mačaka na ulicama. U Americi npr. se svake godine eutanazijom usmrti preko 10 miliona pasa i mačaka jer su azili prenatrpani, a ne postoji dovoljan broj ljudi koji bi usvojili napuštene životinje ili lutalice rođene na ulici. Jedna napuštena nesterilisana mačka koja ima mačiće i čiji mačići imaju mačiće u svom reproduktivnom ciklusu „odgovorna je“ za dolazak na svijet 40.000 mačića. Jedna kuja sa štencima, čiji će štenci kasnije imati mladunce „odgovorna je“ u svom reproduktivnom ciklusu za dolazak na svijet oko 20.000 štenaca. Rezultat je veliki broj životinja na ulici za koje je nemoguće naći dom, a to onda stvara dodatne probleme, kao sto je bezbjednost građana, širenje zaraznih bolesti itd.
Koji uzrast je najbolji za sterilizaciju?
Najbolji uzrast za sterilizaciju je prije nego što životinja dostigne polnu zrelost. Veterinari i stručnjaci tvrde da je idealno vrijeme za ovaj hirurški zahvat kada ljubimac napuni šest mjeseci. Operacija se vrši pod opštom anestezijom i zato je važno da pas ili mačka budu dovoljno odrasli, razvijeni, jaki i potpuno zdravi kako bi se uspešno probudili i oporavili od anestezije.
Sterilizacija ženki:
Sterilizacija ženki – ovariohisterektomija se radi pod punom anestezijom i obuhvata odstranjivanje jajnika i materice. Hiruški rez se ušiva, a životinja istog dana ide kući. Skidanje konaca se vrši poslije 12-14 dana. Ženke je najbolje sterilisati prije prvog ili neposredno poslije prvog tjeranja. Ako se sterilizacija obavi prije prvog tjeranja mogućnost pojave tumora mliječnih žlijezda svodi se na 1%, a ako se sterilizacija obavi poslije prvog tjeranja rizik od pojave tumora se povećava na 25%. Sterilizacija starijih ženki ne sprječava pojavu malignih tumora već samo onemogućava razmnožavanje, stoga je važno reagovati na vrijeme kako bi pas ili mačka kasnije u zrelom dobu imali što manje šansi za razvoj karcinoma mliječnih žlijezda, materice ili jajnika.
Kastracija mužjaka
Drugi naziv za sterilizaciju mužjaka je kastracija. Ovaj hirurški zahvat uključuje uklanjanje polnih hormona i ćelija sperme, odnosno testisa. Riječ je o vrlo malom rezu koji kod mačora npr. zaraste bez ušivanja, dok je kod pasa potrebno nekoliko šavova. Iako se sterilizacija vrši pod opštom anestezijom, ljubimac može istog dana da ide kući. Konci se skidaju za 12 dana, kad rana dobro zaraste, a fizičku aktivnost i šetnje u tom periodu treba svesti na minimum. Najbolji uzrast za sterilizaciju mužjaka je između 5. i 9. mjeseca života, prije nego što krenu da urinom obilježavaju teritoriju.
Vezano za idealni period sterilizacije, postoje teorije koje govore da ženka treba imati barem jedno leglo prije kastracije. To je apsolutno netačna tvrdnja. Naime, što je duži period odgađanja kastracije to je veća opasnost kasnijih bolesti i komplikacija. Osim toga mlade životinje puno jednostavnije i lakše podnose anesteziju i samu operaciju. Uklanjanjem testisa rizik za razvoj raznih oblika raka kod mužjaka sveden je na minimum. Ovim postupkom smanjuje se rizik od raznih poremećaja, infekcija i proširenja prostate.
Pitanje koje postavljaju mnogi vlasnici pasa je sljedeće; Hoće li ovaj postupak uticati na ponasanje i osobine mog psa?
Neophodno je napomenuti da kastracija neće ni na koji način uticati na karakteristike ili raspoloženje psa, kao ni na njegove radne i sve ostale sposobnosti. Odstranjivanjem testisa kod mužjaka se smanjuje lučenje muškog polnog hormona, testosterona, čime će se eliminisati svi oblici ponašanja vezani za djelovanje ovog hormona npr. obilježavanje prostora, lutanje, agresivnost.
Djelovanjem testosterona pas urinom obilježava prostor kako bi naglasio suparnicima vlastitu prisutnost na određenoj teritoriji. Kastracija će ublažiti nagon za obilježavanjem prostora.
Lutanje, vođeni polnim nagonom mužjaci napuštaju dom u potrazi za ženkom, što predstavlja popriličan rizik za zdravlje ali i za život jer životinje tokom avantura mogu biti povrijedjene.
Agresivnost, kada osjete miris ženke u tjeranju, mužjaci su skloni agresivnom ponašanju te dolazi do sukoba između dva ili više mužjaka.
Ostale neželjene pojave: lavež i zavijanje, razdražljivost, obolijevanje od raznih polnih bolesti.
Ako svom ljubimcu želite osigurati sretan, zdrav, kvalitetan i dug život, vrlo dobra odluka će biti sterilizacija ili kastracija.
dr vet.med. Vladimir Ilić
Vakcinacija pasa
Nakon završene inicijalne vakcinacije u mladosti, psi se vakcinišu jedanput godišnje do kraja života. Psi se mogu vakcinisati protiv sledećih bolesti:
BJESNILO – neizlječiva bolest praćena nervnim simptomima, sa smrtnim ishodom od koje oboljevaju sve toplokrvne životinje. Prenosi se na ljude.
DISTEMPER – štenećak – jako teška bolest koja zahvata disajne organe i organe za varenje, na kraju daje i nervne simptome,izuzetno zarazna,oboljevaju štenci, ali i odrasli psi.Ukoliko je prežive često ostaju teške posljedice.
PARVOVIRUS – mačija kuga – izuzetno zarazna i teško izlečiva bolest uglavnom mlađih pasa, napada organe za varenje i srce.
ZARAZNI HEPATITIS – izuzetno zarazna bolest jetre, oboljevaju uglavnom mlađi psi. Često je hroničnog toka, što umanjuje kvalitet života.
PARAINFLUENZA – jedan od uzročnika jako zarazne bolesti disajnih organa. Oboljevaju psi svih uzrasta.
LEPTOSPIROZA – bolest koja napada jetru i bubege, ishod je često smrtan. Oboljevaju psi svih uzrasta. Prenosi se na ljude.
CORONAVIRUS – izaziva oboljenje organa za varenje, pretežno kod mlađih pasa.